Inzulinska rezistencija – o čemu se radi?

Relativno svi smo danas dobro upoznati s pojmom dijabetesa, znamo otprilike kako se ponašati, kako pratiti šećer u krvi, koje namirnice izbjegavati, a koje više uvrstiti u svoju prehranu. Iako je tema dijabetesa već prilično raširena, nekima još uvijek nije jasno kako je došlo do toga – kako se točno razvio dijabetes?

Da bi odgonetnuli način na koji se „naglo“ razvije dijabetes, potrebno je objasniti nekoliko pojmova, a prvi među njima je definitivno inzulin. Inzulin je hormon kojeg luči gušterača, a njegova uloga jest poticanje unosa glukoze (šećera) iz krvi u stanice, gdje se događa proces stvaranja energije. U trenutku kada stanice ne prepoznaju inzulin na odgovarajući način, ne mogu iskorištavati šećer za stvaranje energije. Štoviše, višak šećera zaostaje u krvi, što daje signal gušterači da izlučuje još inzulina, kako bi razinu šećera u krvi doveo do normalne razine. Budući da se inzulin ne može vezati na stanice te tako ne može obavljati funkciju prijenosa glukoze u stanice (inzulinska rezistencija), dolazi do stanja hiperinzulinemije, odnosno stanja povećane razine inzulina u krvi. Nakon određenog vremena pojačanog izlučivanja inzulina, ta funkcija gušterače slabi i dolazi do razvoja predijabetesa i dijabetesa tip 2.

Inzulinska rezistencija, centralna pretilost (povećani opseg struka), povišene masnoće u krvi, smanjene razine „dobrog kolesterola“ i povišeni krvni tlak, objedinjeni čine opsežni medicinski poremećaj poznat pod pojmom metabolički sindrom. Ukoliko se metaboličkom sindromu ne pristupi ozbiljno, može doći do ozbiljnih komorbiditeta, primjerice srčanog udara.

Kako nastaje inzulinska rezistencija?

Za razvoj inzulinske rezistencije krivac može biti genetika – najčešće se radi o mutaciji gena odgovornih za sintezu tvari koje sudjeluju u metabolizmu ugljikohidrata (šećera) ili pak nezdravi način života, koji uključuje manjak tjelesne aktivnosti, nepravilnu prehranu – mahom bogatu rafiniranim šećerima, zatim pretilost, povećani profil masnoća i sl.
U slučaju da u obitelji već postoji genetska predispozicija za razvoj dijabetesa, već od djetinjstva se treba posvetiti usvajanju pravilnih prehrambenih i životnih navika. Kao i kod većine metaboličkih poremećaja, tako i u slučaju inzulinske rezistencije, ili dijabetesa tip 2, prednost se daje tradicionalnoj mediteranskoj prehrani.

Zahvaljujući brojnim pozitivnim učincima na zdravlje, mediteranska prehrana se može predstaviti i kao standard u dijetoterapiji inzulinske rezistencije i dijabetesa. Bogata je prehrambenim vlaknima, biološki aktivnim spojevima i antioksidansima, kao i zdravim masnoćama prisutnim u masnoj plavoj ribi i maslinovom ulju. Isto tako, ovaj model prehrane je „siromašan“ rafiniranim bijelim brašnom i proizvoda od bijelog brašna, hidrogeniziranim mastima prisutnih u keksima, lisnatom tijestu i grickalicama i različitim mesnim prerađevinama. Upravo to čini mediteransku prehranu zlatnim standardom u terapiji dijabetesa i drugih kroničnih bolesti.

U slučaju inzulinske rezistencije ili dijabetesa tip 2, uz pravilnu prehranu, potporu terapiji mogu dati i određeni mikronutrijenti. Vitamini i minerali su tvari neophodne za normalno funkcioniranje organizma. Trebamo ih u vrlo malim količinama, a u stanjima bolesti potrebe za njima se povećavaju.

Koji su vitamini i minerali bitni za pomoć kod inzulinske rezistencije?

U prevenciji ali i liječenju poremećaja i bolesti sve se više naglasak stavlja na antioksidanse. U antioksidanse ubrajamo biološki aktivne spojeve, prirodno prisutne u povrću i voću – naglasak na povrće i voće s manje škroba, ipak se radi o dijabetesu, te neke vitamine i minerale. Vitamin A u obliku karoteonoida, vitamin E i vitamin C, te minerali poput selena, cinka i bakra. Oni ulaze u sastav tjelesnog antioksidativnog sustava, tvoreći tako važnu antioksidativnu obranu tijela. Osim mikronutrijenata s antioksidativnom zadaćom, u slučaju inzulinske rezistencije ili dijabetesa tip 2 često se savjetuju i mineral krom, te vitamin D. Adekvatni unos kroma može poboljšati toleranciju na šećere, ali i pospješiti izlučivanje hormona inzulina, dok vitamin D sudjeluje u regulaciji stvaranja inzulina.

Može li se inzulinska rezistencija prepoznati na vrijeme?

Mnogi ljudi nisu ni svjesni da su razvili inzulinsku rezistenciju, budući da simptomi ovog poremećaja uglavnom izostaju, dok se ne razvije dijabetes. Ipak, jedan od najčešćih simptoma koji se obično javlja na samom početku razvoja inzulinske rezistencije može upućivati na ovaj problem. Riječ je o postprandijalnoj hipoglikemiji, odnosno naglom padu šećera u krvi nakon obroka. Ona se prepoznaje po osjećaju slabosti i malaksalosti te osjećaju gladi. Nadalje, simptom koji također može upućivati na inzulinsku rezistenciju jest Acanthosis nigrigans, odnosno stanje kože koje se očituje tamnim mrljama na području pazuha, prepone i stražnjeg dijela vrata. Isto tako, inzulinska rezistencija može pogoršati simptome sindroma policističnih jajnika (PCOS), što uključuje neredoviti menstrualni ciklus, bolne mjesečnice i neplodnost.

Ovo su neki od simptoma koji trebaju biti alarm za posjetu liječniku, kako bi se na vrijeme moglo reagirati i ozbiljno pristupiti problemu. U slučaju da dođe do daljnjeg napredovanja poremećaja i razvoja dijabetesa, obavezno je pridržavanje dijete i aktivnog načina života ali i redovita kontrola šećera u krvi.
Za redovitu kontrolu šećera u krvi preporučujemo Bionime glukometar (link poveznica na Bionime GM550) koji je vrlo jednostavan i praktičan za rukovanje. Za precizno mjerenje šećera u krvi dovoljan je vrlo mali uzorak krvi (kapljica iz jagodice prsta) i za 5 sekundi na velikom ekranu je vidljiv rezultat. Dijagnostičke trakice (link poveznica na Bionime dijagnostičke trake GS550 a50) su izrađene od plemenitih kovina, koje su se pokazale kao najbolji vodiči elektromagnetskih i elektrokemijskih reakcija, potrebnih za očitavanje razine šećera u krvi. Osim toga, Bionime test trakice imaju patentiranu strukturu držača za jednostavnije rukovanje, tako da se izbjegne dodirivanje dijela trakice na koji se nanosi krvi.